Koliko puta u životu ste pomislili kako nečim niste zadovoljni, ali ste nastavili sa konkretnom radnjom, osjećajem ili ostali u nekom odnosu, jer ste nekad, negdje pristali na to ? Baš kao kad otvarate novi nalog na nekoj od društvenih mreža, kliknuli ste na accept bez da ste zaista pročitali prava i obaveze. Priznajte, svi to radimo. Početno uzbuđenje vas prođe, a osjećaj nezadovoljstva se pretvori u naviku koju tolerišete, bilo da je u pitanju posao, odnosi sa ljudima, vaš izgled. Želite promjenu, ali niste zaista spremni uraditi ono što je potrebno da se ta promjena i desi.
U septembru prošle godine nakon dugo razmišljanja odlučila sam pokrenuti svoj blog. Znala sam da imam šta za napisati i ispričati, ali me je klasičan strah "šta će narod reći" dugo sprečavao u tome.
Odlučila sam se za Wordpress kao platformu, i iz jake želje da se što prije upustim u svijet blogovanja ( čitaj : iz straha da se ne predomislim ) otvorila sam nalog iako nisam bila zadovoljna izborom i opcijama koje je Wordpress nudio korisnicima koji su se odlučili za besplatnu varijantu. Konkretno, vizualno mi nije bio zadovoljavajući, a ja sam tip osobe kojoj je vizualna stavka jako bitna. Vjerovatno sam iz tog razloga i zaljubljena u fotografiju. Imam u glavi predstavu kako bi nešto trebalo izgledati i dok ne bude tako, ja nisam zadovoljna. Ali ipak sam otvorila nalog, napisala nekoliko tekstova i stala... Jednostavno to nije bilo to. Osjećaj nezadovoljstva se pojavio, razmišljala sam o drugim opcijama kad je u pitanju blog, ali naravno pojavilo se ono pitanje "pa kako ćeš sada opet nešto drugo, odlučila si se za ovu platformu, ne možeš sada birati drugu" .
A zašto ne mogu ? Ko mi to brani ?
Kao što imamo pravo izaći iz veze koja nas ne ispunjava, prekinuti toksično prijateljstvo koje nam unosi nemir, imamo pravo dati otkaz na poslu gdje nas maltretiraju ili nemamo mogućnost napredovanja a želimo to - tako imamo pravo da mijenjamo bilo šta drugo u životu čime nismo zadovoljni.
Moramo shvatiti da je puštanje nekad zapravo primanje. Ponekad od nekih stvari moraš odustati, da bi ti nove stvari došle u život.
Prije par godina sam prolazila kroz jako težak period života. Duga veza se raspala, jedno prijateljstvo je puklo, diplomirala sam i nisam mogla naći posao, ne samo u struci, već i van nje. Naravno, bilo mi je potrebno neko vrijeme da se saberem, pa sam sebi dopustila period tugovanja. Moje lično mišljenje je da ako neke gubitke ne prežalimo kad je vrijeme, potisnuta tuga i ljutnja će nas kad tad stići. Sad vidim da bolji poklon sebi nisam mogla dati od tog perioda tugovanja. Jednom kad sam bila spremna krenuti dalje, za mene su ta poglavlja u mom životu bila završena.
Okrenula sam se drugim stvarima i ljudima, i koliko god to zvučalo kao otrcana fraza - okrenula sam se sebi.
Kako nisam mogla naći posao, počela sam volontirati u domu za nezbrinutu djecu, i tu provela godinu dana. Volontiranje i rad sa djecom je postalo iskustvo na kom ću biti zahvalna kroz cijeli život. Počela sam više pažnje posvećivati svojim hobijima, pa sam se bavila izradom nakita, proučavala fotografiju. Mogla sam sjediti kući i žaliti sebe, kukati kako ne mogu naći posao u struci, ali umjesto toga radila sam poslove koje sam u tom trenutku mogla naći. Pokušavala sam to vrijeme do posla u struci iskoristiti da još nešto naučim, poboljšam svoj CV pa sam tako i pola godine volontirala za jednu turističku agenciju. Iako je to volontiranje krenulo sa ciljem da u toj agenciji dobijem posao, ispalo je da su mene i još par osoba samo dobro iskoristili kao besplatne radnike, i da nikad nisu imali namjeru nekome od nas dati posao. Ipak, to iskustvo sam opet smatrala za vrijedno, i iz njega izvukla najbolje šta sam mogla - a kao prvo obećanje sebi da više nikom nikad ne dam da me koristi, jer moj rad, vrijeme i znanje košta. Uložila sam godine i novac mojih roditelja u njega ipak...
Koliko god sam bila, kao i svi drugi mladi, razočarana sistemom i hroničnim nedostatkom posla u mom gradu, i koliko god sam puta rekla da dižem ruke, jedan dio mene je čvrsto vjerovao da će doći i mojih pet minuta. Ima jedna simpatična priča - svih ovih godina sam stalno kupovala neke sitnice, komade garderobe za trenutak kad jednom dobijem taj posao u struci. Nek se nađe ! Dio mene je čvrsto vjerovao u to, i ja sam tako gomilala sitnice za trenutak kad mi budu trebale. Možda bi to neki life coach nazvao vorteksom ili kako već, ali ispalo je da sam ja cijelo to vrijeme prizivala taj posao.
Provela sam par godina radeći tako van struke, i u trenutku kad sam najmanje očekivala, par dana prije mog rođendana su mi ponudili posao. Zamislite tu sreću ! Naravno, da se razumijemo - ovo vrijeme je takvo da više nema sigurnog posla, sve vam je od danas do sutra. Možda će ova moja prilika trajati par mjeseci, par godina ili do kraja radne karijere. Ne znam. Ali ono šta znam je da treba imati vjere. Pri tome ne mislim da one priče kako treba samo misliti pozitivno, i sve će ti se ostvariti. Ne ! Misli pozitivno, ali i radi sve što je u tvojoj moći da ti se tvoji snovi ostvare !
Svaki korak koji sam napravila, svako volontiranje, svaka odbijenica, svako prihvatanje nekog posla, neplaćeni i plaćeni poslići, svako iskustvo me oblikovalo i na neki način mi je pomoglo.
Neka bitna iskustva te nauče kakav čovjek želiš biti, a ona najbitnija te nauče kakav ne želiš biti, kao i to da ništa ne treba zadržavati na silu .
Prekidajte kafe depresuše, toksične odnose. Ako ste u ponedeljak krenule na dijetu pa je prekršile, krenite na novu u petak. Ako vam ne odgovara jedna dijeta, nađite i probajte drugu. Vi birate kad i kako. Neka vaši novogodišnji planovi počnu u maju ako osjećate potrebu za tim. Ne čekajte još par mjeseci, jer svi to tako... Vi niste SVI ! Vi ste VI i samo vi znate šta je najbolje za vas !
Od kada sam počela da sve što mi ne odgovara puštam od sebe, mnoge bolje stvari su mi došle. Ma, nije ni stvar u tome da su bolje došle, koliko u osjećaju olakšanja i mira. Biti u miru sa samim sobom je najljepši blagoslov koji možete dobiti u životu, pored zdravlja. A kad niste u miru sa samim sobom, to vam narušava i zdravlje. Misli možda ne liječe ali zato ojačavaju um, a jak um ojačava vaš imunitet.
Da se vratimo na početak priče - nezadovoljna izgledom svog bloga na Wordpress-u, isti sam prebacila na Wix. Reklamu za ovu platformu sam stalno viđala, jedan dan kliknula na nju, i opcije na Wix-u su me oduševile. Iako imaju odličnu ponudu za plaćeni domejn, opcije za sve one koji se tek pronalaze u blogosferi i koji ne žele da bar za početak troše novac na to su raznovrsne. Preporučujem definitivno, i ne, ovo nije sponzorisan post . Zatim sam zapisala sve svoje ideje, kako za tekstove tako i za propratne fotografije, jer pametan piše, budala pamti. Volja za stvaranjem sadržaja se odmah vratila, i sad jedva čekam da sve svoje ideje realizujem !
Za kraj vam ostavljam jedan citat.
“We grow up with such an idealistic view on how our life should be; love, friendships, a career or even the place we will live ~ only to age and realise none of it is what you expected & reality is a little disheartening, when you've reached that realisation; you have learnt the gift of all, any new beginning can start now and if you want anything bad enough you'll find the courage to pursue it with all you have. The past doesn't have to be the future, stop making it so.”
Jovana